Karakteristike sustava ugrađenih računala

U usporedbi s računalnim sustavima opće namjene, ugrađeni računalni sustavi imaju sljedeće karakteristike:
1. Ugrađeni sustavi obično su orijentirani na specifične aplikacije. Najveća razlika između ugrađenih CPU-a i onih opće namjene je u tome što ugrađeni CPU-i uglavnom rade u sustavima dizajniranim za određene skupine korisnika. Obično imaju karakteristike niske potrošnje energije, male veličine i visoke integracije. Oni mogu integrirati mnoge zadatke koje izvršavaju ploče u CPU-ima opće namjene u čip, što pogoduje minijaturizaciji dizajna ugrađenog sustava, znatno poboljšanoj mobilnosti i sve tješnjem povezivanju s mrežom.
2. Ugrađeni sustavi proizvod su kombinacije računalne tehnologije, tehnologije poluvodiča i elektroničke tehnologije sa specifičnim primjenama u raznim industrijama. To je sveobuhvatna tehnička disciplina. Zbog relativnog nedostatka prostora i raznih resursa, hardver i softver ugrađenih sustava moraju biti projektirani učinkovito, prilagođeni potrebama i otklonjeni redundancija, težeći postizanju veće performanse na istom području silicijskog čipa, tako da izbor procesora u određenim primjenama može biti konkurentniji.
3. Ugrađeni sustavi i specifične aplikacije organski su spojeni, a njihove nadogradnje također se provode istovremeno s određenim proizvodima. Stoga, jednom kada proizvodi ugrađenih sustava uđu na tržište, imaju dug životni ciklus.
4. Kako bi se poboljšala brzina izvršenja i pouzdanost sustava, softver u ugrađenim sustavima općenito je fiksiran u memorijskom čipu ili samom mikrokontroleru, umjesto da se pohranjuje na nosaču kao što je disk.
5. Sam ugrađeni sustav nema mogućnost pokretanja razvoja. Čak i nakon što je dizajn dovršen, korisnici obično ne mogu mijenjati funkcije programa u njemu. Za razvoj su potrebni skup razvojnih alata i okruženje.